Bogovi Grčke, Valter T. Oto

Bogovi Grčke - odlomci


Modernom čovjeku nije lako steći pravo razumijevanje starogrčke religije. Čini se da tu nema ozbiljnog religioznog tona, one melodije neizrecive pobožnosti i posvećenosti koju poznajemo i štujemo još od djetinjstva. Slijedimo li taj dojam, postaje nam jasno što nam nedostaje. Ta je religija tako prirodna da se čini kao da u njoj nema mjesta za svetost. Podrhtavanje duše, štoviše svijeta, koje se očituje u riječima: ''Svet, svet, svet je gospodin Zebaoth!'' ili ''Sanctus Dominus Deus Sabaoth!'', svojim pojavljivanjem ne izaziva nijedan grčki bog. Kod tih nam bogova jednako kao i u uvjerenju njihovih štovatelja nedostaje ćudoredna ozbiljnost, koja je stalna pratiteljica svake istinske religije. Ti se bogovi ne smiju nazvati nemoralnima, ali oni su odviše prirodni, da bi onom moralnom priznavali najveću vrijednost.

Ono što nam nedostaje u starogrčkom vjerovanju specifične su odlike kršćanske religije i njoj srodnih religija koje svoju domovinu imaju u Aziji. Do sada se grčka religija redovito mjerila po njima, doduše najčešće nesvjesno, ali zato s većom samouvjerenošću. Gdje god se definirala religija u višem smislu, one – i jedino one – bile su mjerilo. Tako se u svijetu grčkog vjerovanja i nehotice tragalo za orientalnom religioznošću, u uvjerenju da se traga za religioznošću uopće. Budući da se u njemu moglo otkriti iznenađujuće malo od toga, osobito u životno i duhovno najsvježijim stoljećima grčke kulture, neizbježnim se činio zaključak da tu uopće nema istinskog religioznog sadržaja. (...)

Svjetovnost i prirodnost, koje se kritiziraju na grčkoj religiji, susreću se također u grčkoj likovnoj umjetnosti. I tu je razlika od onog orientalnog neizmjerna. Umjesto čudovišnog pojavljuje se ono organsko, umjesto simboličnog i skrivenog ono što smo – upravo od Grka – naučili razumijevati kao prirodni lik. Pa ipak iz svega govori uzvišenost i veličanstvenost koja nas uzdiže iznad prolaznosti i zemaljske teže onog činjeničnog. Čudo se zbiva pred našim očima: prirodno je postalo jedno s duhovnim i vječnim, ne gubeći u tom sjedinjenju ništa od svoje punine, topline i neposrednosti. Nije li duh, kojemu je najvjernije poštivanje prirodnog postalo zôrom vječnog i beskonačnog, i religiju Grka učinio onim što ona jest?

Nikad nije bilo nekog vjerovanja za koje bi čudo u pravom smislu te riječi, to znači slom prirodnog rada, među božanskim očitovanjima igralo tako malu ulogu kao za starogrčko vjerovanje. Čitatelj Homera mora uočiti da se u njegovim pripovijestima, unatoč stalnom spominjanju bogova i njihove moći, ne pojavljuju uopće nikakva čuda.

Da bi se u cijelosti osjetila začudnost te činjenice, mora se izvršiti usporedba sa Starim zavjetom. Ondje se Jahve bori za svoj narod, koji, i ne braneći se, biva spašen od egipatske vojske koja ga progoni. More se razdvaja kako bi djeca Israela mogla neozlijeđena proći kroz njega, a na Egipćane se obrušavaju valovi kojima nitko ne može izmaći. Ili pak Bog dopušta da njegov narod osvoji grad čije se zidine same od sebe ruše od zvuka trublji i krika nasrćućih Israelaca, tako da oni trebaju još samo ući u grad.

Valja vidjeti da u Homera nema nijednog događaja pri kojem ne bi bila vidljiva slika božanstva koje stoji iza njega. Ali u toj neslućenoj blizini božanskog sve se odvija na prirodan način. Mi doduše čujemo, štoviše, vidimo u živoj slici, kako neki bog onome tko je u neprilici u pravom trenutku prišapne spasonosnu misao, čujemo kako pobuđuje oduševljenje i rasplamsava srčanost, kako udove čini gipkim i laganim te ruci daje sigurnost i snagu. Ako pak pomnije istražimo kad se zbiva to božansko djelovanje, uvijek nalazimo na značajni trenutak, gdje se ljudske snage iznenada, kao da su naelektrizirane, sabiru do uvida, do odluke ili do čina. Ovi odlučujući obrati koji, kako zna svatko tko je pozoran, pripadaju redovnim iskustvima uzgibanoga života, za Grka predstavljaju očitovanja bogova. U njihovom svijetu ono božansko nije prirodnom zbivanju nadređeno kao suverena moć: ono se očituje u oblicima onog prirodnog samog, kao njegova bit i bitak. Dok se za druge narode zbivaju čudesna djela, dotle se u duhu Grka zbiva još veće čudo, naime to da on predmete živa iskustva može vidjeti tako da oni, ne gubeći ništa od svoje prirodne zbiljnosti, pokazuju štovanja dostojne obrise božanskog.


Walter T. Otto


Bogovi Grčke